Kultura » Dvigrad

Dvigrad

Arheološko područje srednjevjekovnog grada Dvigrada najvažnije je kulturno dobro cijelog područja Općine Kanfanar te zasigurno i najposjećenije, te na određeni način predstavlja temelj kulturnog identiteta ovog područja. Samo naselje, smješeno na koti 150-175 m.n.v., zapravo je jedinstven grad, iz povijesnih izvora poznat kao Moncastel, koji se još od 9.-10.st. spominje zajedno s kaštel Parentinom kao Duo Castra, Due Castelli, Dvegrad. Nakon propasti kaštel Parentina, ovom naselju ostaje zajednički naziv, kojeg će zadržati do današnjih dana. Linija širenja naselja, od kasnoantičkog praesidiuma s vanjskim bedemom na tragu prapovijesne gradine, zadržava se i kroz ranobizantsko razdoblje stvaranjem castruma, izduženog oblika s tupim kutevima na longitudinalnim stranama.

Izvjesno je da je Moncastel građen kao predstraža u ageru kolonije Pula, te je u početku izvorno pripadao Puljskoj biskupiji, ali već od 929.g. zasigurno pripada Porečkoj biskupiji.

Drugu fazu proširenja naselje doživljava u vrijeme vladavine akvilejskih patrijarha, u što se ubraja proširenje fortifikacija, veći dio naselja, romanička i gotizirana faza crkve sv.Sofije i pretorova palača.

Treću fazu proširenja i dodatnog utvrđivanja naselja može se smjestiti nakon razaranja od strane genovežana 1354.g., i Venecije 1381.g., provedenu od Venecije kao novog vlasnika (nakon 1413.g.), početkom 15.st. Tijekom 15.i 16.st. može govoriti o proširenju suburbija do crkve BDM od Lakuća, i tu otprilike završava prostorni razvoj Dvigrada kao naselja.

Crkva sv.Sofije je najreprezentativniji pojedinačni objekt u području, s četiri utvrđene razvojne faze (kasnoantička - 5./6.st., predromanička 8 st.-770.g., romanička 12.st., gotička 14./15.st.). U svom sadašnjem korpusu, poglavito nosi obilježja rane romaničke trobrodne bazilike s uzidanim apsidama, ali su istraživanjima otkriveni ostaci manjih prethodnih crkvi (jednobrodna s izbačenom apsidom u kasnoj antici, jednobrodna s tri upisane apside u predromanici). Zvonik i krstionica nastali su potkraj romaničkog razdoblja (1249.g.), a u gotici je dodana bočna sakristija i izmijenjen je mobilijar, od čega posebno treba spomenuti krstionicu iz 14.st.

O Dvigradu su mnogi pisali a mi smo za Vas odabrali tekst akademika Josipa Bratulića:

Malo ima tako lijepih i uzbudljivih mrtvih gradova u neposrednom susjedstvu naseljenih mjesta, kao što je Dvigrad u Istri. Postoje brojne ruševine kula, kaštela i gradina, ali samo jedan je Dvigrad - on nije srušen vojnom silom ni ognjem, već je napušten da sam proživljava svoje umiranje. Prolaznicima na opomenu, a posjetiocima koji mu dolaze kao gosti na spoznaju kako su jednom izgledali istarski srednjovjekovni gradovi.

Povijest Dvigrada obično oko vidi u njenoj konačnici: ruševinama. Ali upravo te ruševine, to golemo kamenje želi namjerniku govoriti svoju priču.
Dvigrad je smješten u Drazi - dubokoj udolini koja se od Pazina proteže do mora, gdje završava u morskom kanalu - Limu. Lim je bio limes, granica između puljskog i porečkoj agera. U predhistoriji kao i u antici Dragom je vodio put od mora prema unutrašnjosti Istre. Dvigrad - i sama riječ govori - to su dva grada. Danas je vidljiv samo jedan, na sjevernoj strani u Drazi, a i taj u ruševinama. Drugi grad, s južne strane, nazvan Parentin danas se uopće ne vidi - ostao je samo zaravnak. Dvigrad je postojao već u prethistoriji, i njegovu povijest možemo pratiti i prema arheološkim nalazima i kasnije prema pisanim dokumentima. U okviru rimske provincije Istre Dvigrad je na graničnom području puljskog i porečkog agera. Bio je na odličnom mjestu, na sjecištu puteva. Arheološki nalazi govore da je mjesto cvalo dok je rimsko carstvo napredovalo, a kad je ono nestalo udarcima barbarskih naroda, i gradovi su se počeli osipati, osobito nakon teških i opakih bolesti koje su na nezdravom terenu, kakav je bio i Dvigrad, česte i pogubne.

Nakon velikog pomora stanovništva Istre u VI. i VII. st. na istarski se prostor spušta novo stanovništvo - Slaveni, Hrvati. Državna uprava još nije organizirana, a i zemlja je zapuštena. U to vrijeme zapuštenu zemlju kultiviraju benediktinci koji su upravo oko Lima ostavili traga u ranom srednjem vijeku.
Dolazi do oštrih i bezpoštednih borbi između akvilejskih patrijarha i Mlečana koji su početkom XIV. st. već imali snažan utjecaj na zapadnoj obali Istre. U tu borbu upliće se i poznata obitelj puljskih plemića Castropola, na strani Goričkih knezova kao patrijarhovih odvjetnika. U borbama između Đenovežana i Mlečana, Dvigrad je opsjedao đenoveški admiral Paganin Doria i razorio ga 1354. godine.
U daljnjim borbama Dvigrad je ponovno nastradao 1381., sada od Mlečana, koji su ga spalili, stanovništvo poklali, a moći iz bazilike Sv. Sofije odnijeli u Sveti Lovreč Pazenatički. Unatoč tome Dvigrad nije postao njihov posjed. Zaokružujući sustavno svoj istarski posjed Mlečani su obećavanjima i silom, već početkom XV. st., nastojali sve veće i jače istarske gradove podvesti pod svoj utjecaj.

Dvigrad je postao mletačkim posjedom 1413. godine kada je Venecija odredila da na čelu Dvigrada stoji podeštat, izabran između plemića grada Kopra, a kome će grad kao godišnju nagradu davati 390 lira. Prvo stoljeće mletačke uprave vrijeme je uspona Dvigrada: nakon toga dolazi do čestih kuga, stalnih malarija, što je i uzrokovalo tragičan pomor stanovništva, a s tim u vezi i smjene cjelokupnog stanovništva Dvigrada.
Od sredine 1544. do kraja stoljeća stalni su sukobi između Mlečana i Austrijanaca. Stanovništvo Istre nesigurno je i u selima i u gradovima. Nakon mletačko-austrijskog rata 1615. godine tkz. uskočkog rata, Dvigrad je doživio teške dane. Opsjedaju ga razjareni uskoci koj, ne mogavši ga osvojiti, osvetu okreću prema okolnim selima koje pale, robe i uništavaju.
Oko 1630. grad je posve napušten, u njemu borave samo najsiromašnije porodice, čekajući smrt grada koji ih okružuje. 1650. biskup Tommasini posjetio je Dvigrad i tu našao samo tri obitelji. Kad je 1714. napuštena bazilika Sv. Sofije, grad je prepušten umiranju bez priziva. Zidovi kuća su se srušili, zidine popadale, bunar u gradu bio je zagađen. U grad su se uselile zmije, korov i makija. Tako je do danas.

U Dvigrad ulazimo kroz gradska vrata koja i danas stoje, te stižemo u potgrađe koje je bilo zaštićeno prvim pojasom gradskih zidina. Putem, kojim su stoljećima prolazili Dvegrajci, kako ih zove Istarski razvod, stižemo do drugih vrata koja su izgrađena u drugom prstenu gradskih zidina. Tako se i ulazilo u grad: od vrata do vrata. Uz golemu branič-kulu s južne strane grada penjemo se putem koji nas vodi do trećih, posljednjih vrata, koja nas konačno puštaju u samo središte grada. Na vrhu, na živoj stijeni sagrađena je ranokršćanska crkva Sv. Sofije. Crkva je dominirala gradom svojom visinom, širinom i ljepotom. Crkva je imala tri lađe, a u sredini oslonjena na stupovlje srednje lađe, bila je u XIII. ili XIV. st. izgrađena propovjedaonica koja ima lijepe reljefe na ogradi, od kojih se posebno ističe onaj sa Sv. Sofijom koja u svakoj ruci drži po jedan grad. To je simbol Dvigrada. Bazilika se početkom XIX. st. urušila, propao je krov i od toga vremena zub vremena dokrajčio je ovu veličanstvenu građevinu. Na kraju, pitanje je samo dokle će još ovaj minuli grad svjedočiti vremenu, koliko mu još treba do konačne propasti...