Kultura » Ličnosti

Ličnosti

Franjo Glavinić

Franjo Glavinić rođen je godine 1585. u Kanfanaru u Istri u višečlanoj plemićkoj obitelji koja se ovamo doselila iz Bosne bježeći pred Turcima.

Krsno ime mu je bilo Ivan. Čitati i pisati je, kako sam kaže, naučio u očinskoj kući. U dobi 14. godine stupio je franjevački red u samostanu na Trsatu, a 1600. godine obukao je franjevački habit. Daljnji tijek svog života opisuje ovako:"...niže školovanje (Humanita) u Ljubljani, studirao logiku u Cremoni, filozofiju u Piacenzi, teologiju u Bologni i nakon što sam postao lektor i generalni propovjednik godine 1610. vratio sam se u provinciju Bosnu Hrvatsku."

Nema sigurnih podataka da je Glavinić bio doktor teologije. Da je imao tu titulu, vjerojatno bi je bio spomenuo kao što je učinio za službu lektora i propovjednika.

Po povratku sa studija godine 1610, bio je na provincijalnom kapitulu na Trsatu izabran za provincijala Bosne Hrvatske (1610-1613). Na istu službu je izabran drugi put 1616-1619., također na Trsatu, a treći put 1619-1622. na kapitulu u Ljubljani. Od 1613-1616. bio je trsatski gvardijan. Od 1622-1626. bio je član provincijalnog savjeta na Trsatu. U to se vrijeme bavio pitanjem revizije i štampanja glagoljskih liturgiskih knjiga, putovao često u Beč radi tiskare koju je želio dopremiti u Rijeku, i vršio službu ilirskog propovjednika u Rijeci. Godine 1626. nalazimo ga na generalnom kapitulu franjevačkog reda u Španjolskoj. Da mu je bilo veoma stalo do intelektualnog napredovanja subraće pokazuje i činjenica da je, vraćajući se iz Španjolske, ponio sa sobom mnoštvo knjiga za trsatsku biblioteku. Po povratku iz Španjolske Glavinić je boravio u samostanu Sv. Leonarda kod Samobora. U tišini i miru toga samostana pripremao je za štampu svoje knjige na hrvatskom jeziku. Godine 1629. nalazio se vjerojatno na Trsatu jer veoma detaljno opisuje požar koji je 5. ožujka 1629. uništio samostan, biblioteku i arhiv. Najviše je žalio za bibliotekom i arhivom. U idućem periodu bio je najvjerojatnije običan redovnik na Trsatu. Od 1632-1639. bio je gvardijan na Trsatu i čuvar svetišta Majke od milosti. Od 1639-1642. Glavinić je vršio službu gvardijana na Svetoj Gori kod Gorice. Vrativši se na Trsat, čitavo vrijeme do smrti, 6. prosinca 1652., bio je gvardijan i čuvar svetišta. Tu ga je zateklo imenovanje za senjskog biskupa koje je zbog osobne i redovničke skromnosti odbio.


Najznačajnija njegova djela jesu:

1. Četiri posljednja čovika (Venecija, 1628.godine)
2. Cvit Svetih (Venecija, 1628)
3. Svitlost duše verne (Venecija, 1632)

Marijan Žagar, Zbornik radova o Franji Glaviniću

Petar Studenac

Petar Studenac rodio se u Rijeci 31.1.1811. godine. Postao je svećenik 1834. i bio namješten 4 godine na mjestu upravitelja župe Muntrilj blizu Tinjana. 1838. godine postaje župnik Kanfanara, gdje službuje sve do smrti 24.5.1898. Pokopan je u Kanfanaru na mjesnom groblju.

Ako danas dođete u Kanfanar, zaustavite se na mjesnom trgu, vidjet ćete na kući koja je najbliža crkvi kamenu ploču ispisanu riječima: " Hrvatskom preporoditelju Istre, Petru Studencu, podiže čakavski sabor." Došao je za župnika u Kanfanar u vrlo važnoj etapi hrvatske povijesti. Čitava se Europa nacionalno budi. Hrvatska je zahvaćena ilirskim preporodom, koji sa svojim idejama zapljuskuje "siroticu" Istru i nalazi posebno plodno tlo u srcu i radu kanfanarskog župnika Petra Studenca. On je župnik za sve. Govori odlično tri jezika; hrvatski, talijanski i njemački.

U više navrata piše prvacima ilirskog preporoda. Svakako je najvažnija njegova veza sa Ljudevitom Gajem kojemu je više puta pisao i slao svoje pjesme da ih uvrsti u "Danicu". Najpoznatija mu je pjesma Molitva ilirom koju je 1840. poslao Ljudevitu Gaju u Zagreb.

Janko Gortan
Istarska danica 1979.g.

Marko Zelko

Višnjanac Marko Zelko rođen je 1893. godine. Zaređen 1916. godine za svećenika. Službovao je u Svetvinčentu, Labincima, Kašteliru i Kanfanaru.

Marko Zelko pomogao je mnogim mještanima da se spase, ali sebe nije uspio spasiti. Osuđen je na smrt 8.veljače 1944. g., a obješen 9.veljače 1944. godine. Borci Kanfanarštine podigli su mu spomen ploču na zidu dvorišta Vidulin.

Njegova je zasluga doduše lokalnog karaktera, ali je za Kanfanar velika jer je svojim zalaganjem spasio Kanfanar od općeg spaljivanja od strane njemačkog okupatora.

Danas kanfanarski glavni trg nosi njegovo ime.